Vatromet glumačke genijalnosti

Kad je Bruce Springsteen 2017. odlučio okušati se na Broadwayu, njegov višesatni koncertno-poetski performans pod naslovom Springsteen on Broadway izazvao je takvu senzaciju da je umjesto planiranih četrdesetak izvedbi u kazalištu Walter Kerr Theatre u New Yorku nastupio ukupno 236 puta, uprihodivši od tog svog izleta na daske koje život znače ni manje ni više nego 113 milijuna dolara.

Hrvatska publika (ili barem većina nas koji se nismo imali sreće baš u to vrijeme naći u Velikoj Jabuci, spremni platiti više stotina dolara za ulaznicu) u Springsteenovu smo čudesnom brodvejskom programu mogli uživati zahvaljujući istoimenom dokumentarcu prikazanu 2018. na Netflixu. Nije isto, ali je barem nešto. Ovoga ljeta, na Motovun Film Festivalu prikazan je film Spikea Leeja American Utopia, „putujuća“ verzija još jednog brodvejskog artističkog čuda, glazbenog spektakla koji u kazalištu St. James Theatre na Broadwayu izvodi legendarni David Byrne, kao produžetak i proširenje njegova istoimenog albuma iz 2018. Ponovo, doživljaj sasvim sigurno nije isti, ali od one vrste koji zainteresiranoj domaćoj kulturnoj publici omogućuje neki oblik uključenosti i uvida u ono što se događa na nama tako dalekoj „svjetskoj pozornici“.

Slavni holivudski glumac John Malkovich u ulozi zlobnoga glazbenog kritičara  / Snimio Davor PongraČiĆ / KD VL / CROPIX

Zato, kad je Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog odlučila organizirati dolazak u Zagreb američke holivudske zvijezde Johna Malkovicha s glazbeno-scenskim projektom The Music Critic, u kojemu slavni glumac igra ulogu zlobnoga glazbenog kritičara uz bok komičnoga glazbenog dua Igudesman & Joo i nekolicine vrhunskih glazbenika, i to u vrijeme dok svijetom još hara virus zbog kojeg već dvije godine ne možemo opušteno uživati u kulturnim programima, a još manje nekuda normalno otputovati, bilo je to gotovo kao da su iz Lisinskog najavili da dovode u Zagreb i Broadway i West End istodobno.

Prilika da zagrebačka publika subotnju večer provede u društvu takva umjetnika, dok uživo, gotovo kao u privatnoj audijenciji, izvodi performans koji su jučer ili prekjučer imale priliku vidjeti publike Pariza ili New Yorka, i to uz glazbu nekih od najslavnijih svjetskih kompozitora, doista je izniman događaj i, kako se pokazalo, golem užitak.

Istina, umjetnicima je kasnio let te im je još i zagubljena prtljaga, zbog čega nisu mogli nastupati u svojim kostimima, na čemu su se ispričali uvodnom porukom, nasmijavši publiku utješnom šalom: „Ne bojte se, nećemo svirati goli!“ Zbog svega toga možda su djelovali pomalo umorno, kao da im je nedostajalo zanosa, ili je možda takav dojam zato što zbog pandemijskih okolnosti zagrebačka verzija nije nažalost mogla biti punokrvni performans kakav to inače jest, s publikom na sceni, posjednutom oko nemarno raštrkanih stolova u stilu umjetničke soareje u najboljem duhu bečkih kavana, gdje orkestar svira za probranu elitu koja, uz štrudlu od jabuke i tiho zveckanje žličica za melanž, poslušno prati što o prigodnome glazbenome repertoaru ima reći najveći poznavatelj od njih svih – Veliki Glazbeni Kritičar.

Naravno, veliki s ironičnim predznakom, jer u duhovitoj satiričnoj mješavini virtuozne glazbe i umišljenog intelektualizma glazbeni je kritičar u ulozi prokazivača sama sebe. Iznoseći, hermetičnim rječnikom visokoobrazovanih elita, plejadu otrovnih glazbenih kritika na račun Beethovena, Chopina, Prokofjeva, Dvořáka, Debussyja, Schumanna, Bacha i drugih, ono što je John Malkovich 4. prosinca izveo na pozornici Lisinskoga fenomenalan je glumački performans pun izvanredno pametno sročenih opservacija kojima je cilj pokazati da je kritičarska pozicija, naravno, vrlo subjektivna, pa tako ni uloga kritičara, u ovom slučaju glazbenog, ne bi smjela biti mistificirana.

Nije on te riječi sam izmislio. Glazbeni kritičar (The Music Critic) djelo je nadahnuto drastičnim primjerima glazbenih kritika tijekom povijesti iz Leksikona glazbenih uvreda Nicolasa Slonimskog, u koji su uvrštene nemilosrdne misli i autora poput Georgea Bernarda Shawa, Virgila Thomsona, Hansa von Bülowa, Friedricha Nietzschea ili Oscara Wildea. U oblik glazbenoscenskog performansa uobličio ih je violinist, skladatelj, redatelj i glumac Aleksey Igudesman, koji s pijanistom Hyung-ki Joom čini domaćoj publici već dobro poznat ekscentrični dvojac Igudesman & Joo, svjetsku glazbenu atrakciju poznatu po nastupima u kojima kombiniraju klasičnu glazbu, komediju i kazalište.

U ovome projektu željeli su se poigrati institutom „dobre“ kritike pa, komično relativizirajući kritičarske autoritete malo kao umišljenu gospodu a malo i kao samoproglašene eksperte, ukazati na činjenicu da je uživanje u umjetnosti subjektivan čin, da glazba izaziva ponajprije emocionalni odgovor, pa je prema tome pogrešno intelektualno je i analitički prosuđivati. Jer ista glazbena izvedba može biti protumačena kroz niz različitih kritičarskih leća, često posve oprečnih dojmova.

Tako, kako nam je „suvereno“ objasnio John Malkovich, Schumann sebe samo „smatra kompozitorom“, dok je Brahms „kopile bez dara“. Claude Debussy jednostavno je ružan. Dvořák se s doista neshvatljivom strašću sunovraćuje u ružne, neprirodne i jezovite teme! „Beethoven, često bizaran i barokan, prvo ispunjava dušu slatkom melankolijom, samo kako bi je potom pregazio navalom barbarskih nota, u kompozicijama koje sve više nalikuju na studioznu ekscentričnost“, reći će Malkovich recitirajući glasom Mesije, a nešto kasnije, u demonstraciji učenoga autoriteta, raskomadati i izgaziti note „perverznih mazurki Herr Chopina, o kojima nema uopće smisla pisati govore!“. I tako, bez kraja i konca, sve u kompliciranim dugačkim frazama punim velikih riječi, Malkovich u pozi beskompromisnoga kritičarskog znalca nastavlja tijekom devedesetak minuta programa informirano tvrditi da su neka od najvećih djela svjetske glazbene literature turobna i dosadna.

Ali to je tek dio priče, jer svakoj litaniji kritičarevih uvreda prethodi divna glazba, u izvedbi Igudesmana na violini, Jooa na klaviru, te uz pratnju violinistice So-ock Kim, violista Maxa Baillieja i Thomasa Carrolla na violončelu. U širokim trapericama i prsluku u kojima je doputovao u Zagreb, što sjedeći, što stojeći, što šetkajući među glazbenicima, s veličanstvenim orguljama Lisinskog okupanim duginim bojama u pozadini, John Malkovich je s početka krenuo staloženo, gotovo nezainteresirano, kao da se sve što ima reći podrazumijeva i svima je jasno, ali on će se ipak dati inkomodirati i usputno nas pomalo i informirati. Kako glazba ide dalje, postaje nestrpljiviji, prekida muzičare, upada im u pola izvedbe, sve je glasniji, uzrujaniji, provokativniji i zlobniji, sve mu je važnije biti u pravu i nastoji se sve temperamentnije nametnuti.

Jasno, ta je njegova promjena tempa i tona odgovor na to što se glazbenici bune, izazivaju ga, tvrde da je pristran, da jednom kaže jedno, a drugi put drugo, što na njegov potpuri uvreda reagiraju ruganjem i gegovima, sve do urnebesnog obrata na kraju, kada u finalu pod naslovom The Malkovich Torment (Muka po Malkovichu) glazbeni kritičar postaje John Malkovich koji u autoironičnoj nepokolebljivoj pozi kroz vatromet glumačke genijalnosti isporučuje kritiku sama sebe.

Naime, nakon jednoga njegova nastupa u Istanbulu turski kritičar Nedim Saban napisao je da je, doduše, nažalost prekasno tražiti da se Malkovich deportira s obzirom na to da je već ionako napustio zemlju, ali da preklinje tamošnje vlasti da uvedu posebne vize za umjetnike kako se nikada više ne bi dogodilo mučenje turske publike takvom patetičnom, jadnom i neinspirativnom predstavom.

Naravno, takav ironičan odmak mogu si dopustiti samo najveći, što ovi umjetnici sasvim sigurno i jesu, a oduševljene reakcije punog gledališta uz stajaće ovacije pokazuju da ih takvima smatra i domaća publika, koju su umjetnici u zabavnom završnom krešendu zahvalno nagradili s nekoliko skečeva iz repertoara ludističkoga dvojca Igudesman & Joo. Chapeau ravnatelju Lisinskoga Draženu Siriščeviću, koji sustavno već godinama svoju golemu ljubav prema glazbi uspijeva pretočiti u program sastavljen od, kako on to voli reći, svjetske i domaće umjetničke reprezentacije.